Subota je prijepodne, 17. kolovoza 2019. godine.
Nalazimo se šezdesetak kilometara sjeverno od Nouakchotta. Na osamnaestom stupnju i
trideset i šestoj minuti sjeverne zemljopisne širine, na šesnaestom stupnju i
šestoj minuti zapadne zemljopisne dužine.
U Mauretaniji. Na zapadnoj obali Afrike.
Cesta na fotografiji povezuje Tanit i državnu autocestu Nouakchott – Nouadhibou.
Tanit je nenaseljeno mjesto na osami , novoizgrađena luka namijenjena
tradicionalnom načinu ribolova.
Tržnica, hladionica i postrojenje za desalinizaciju morske vode,
pod strogim nadzorom čuvara, zjape prazni.
Gledam kroz objektiv fotoaparata u smjeru istoka.
Na horizontu vidim tragove pustinjskog pejzaža i pravilno raspoređene električne vodove.
Dalje od crte na horizontu, u pustinji, nalazi se grad Chami i Zouérate.
Sjeverno od suhe saharske obale.
Na ovoj cesti bez imena mogli bismo krenuti kamo god želimo.
Za trenutak pogledam prema nebu: sivo i gusto, mješavina beža i toploplavog.
U perspektivi se nižu stupovi ulične rasvjete. Kakav putokaz !?
Fin netaknut pijesak pokreće tek snaga vjetra, obrubljuje rijetko nisko raslinje
nedaleko ceste.
Izlazim iz auta i snimam motiv.
Čudim se cesti koja je pješčana i nije pješčana.
Stojim na putu koji to jest i koji to ne mora biti.
Nema baš nikoga i mogla bih se zbog toga osjećati nelagodno. Ali Demba, Georges, Kalidu
i djeca ispred supermarketa čekaju na nas.
Njihovi su pogledi blizu i ne napuštaju nas lako.
…i da sada na trenutak zatvorim oči, osjetila bih pustinjsku toplinu i
svjež morski zrak s Atlantika. Kakav osjećaj !?
Tekst, fotografija: Amela Frankl
Lektura: Martina Fryda Kaurimsky